Saturday, October 11, 2008

Iceweasel&KDE

Kada isprobavam neki program, ne bih li video da li mi odgovara, veliku pažnju posvećujem jednostavnosti i intuitivnosti programskog interfejsa. Kad sam pomenuo jednostavnost, moram da naglasim da to ne podrazumeva nedostatak opcija koje program nudi, već njihovo lako korišćenje i pronalaženje u moru padajućih menija (baš ih ne volim) i Settings, Preferences i sličnih menija. Dakle, osiromašiti program za osnovne (ili ne tako neophodne) opcije ne znači da ste dobili jednostavan program, već aplikaciju sa diskutabilnom funkcionalnošću. Zbog gore navedenih činjenica, ja dajem prednost KDE-u u odnosu na druga desktop okruženja.
Problem tipa jednostavnost/osakaćenost u nekim segmentima ima i Iceweasel, koji nema opcije Cancel u okviru opcije Preferences (
Edit>Preferences ), što mene neizmerno živcira, jer je ova "sitnica" jako značajna mnogim korisnicima koji često nešto isprobavaju, čak i kad nisu sigurni u ishod događaja. Složićemo se da je u ovom slučaju, jedno kulturno Cancel ili Defaults dugme dobrodošlo. Da bih ilustrovao važnost ovih opcija, zamislimo kada instaleri operativnih sistema i programa ne bi imali Back opciju. Instalacije bi bile baš veseloe i mnogo uzbudljivež...
Ipak, Iceweasel ne bi bio moćan pregledač interneta kad ne bi imao rešenje i za ovaj problem. Zato ga, između ostalog, i koristim. Da bi se dobilo famozno Cancel dugme, treba u adresnoj liniji napisati about:config, pronaći liniju
browser.preferences.instantApply
i promeniti joj vrednost na false.
Još jedna stvar koja može da nervira je što, bez obzira što je u Control Center-u naglašeno koji je mail klijent podrazumevani (u mom slučaju KMail), Iceweasel neće reagovati ako kliknem na Contact link sa neke internet prezentacije. Jednostavno, ništa se ne desi, što me primorava da sam pokrećem KMail. Da ne bi dolazilo do ovakvih nemilih scena, treba ponovo malo menjati "preferencije". Dakle, otkucati about:config, pa naći linije...
network.protocol-handler.external.mailto      true
network.protocol-handler.app.mailto kmail
... i KMail će reagovati ako ga pozovem iz Iceweasel-a...

Još jedna stvar koja me nervira jeste standardi GTK dijalog prozor, tako da sam odlučio i to da promenim. Postoji programčić kgtk koji potpuno menja gtk dijalog prozor u standardni KDE prozor, ali tog programa nema na Debian riznici, pa sam odlučio da se poštedim kompajliranja i sličnih stvari, i iskoristio elegantnije rešenje, koje daje dovoljno funkcionalni dijalog prozor (istina nije čista KDE varijanta). Ponovo treba otkucati about:config i naći liniju ui.allow_platform_file_picker i promeniti joj vrednost u false. Na taj način se dobija dijalog prozor sličan prozoru sa slike:



Postoji veliki broj sitnih podešavanja Iceweasel-a koja mogu olakšati život svakom KDE korisniku, ali ih ja neću opisivati jer nisam imao potrebu da ih koristim tako da ne znam da ih podesim. Kome od cenjenih posetilaca bloga treba još tweak-ova, može da poseti Gentoo Wiki i da se dodatno informiše na ovu temu...

Thursday, October 9, 2008

Upoznavajući Picasa-u...

Programi za pregled i osnovne manipulacije slika za Linux nisu ni blizu po kvalitetu mom omiljenom Fast Stone Image Viewer-u za Windows, tako da sam prinuđen da koristim više programa koji mi "manje leže". U svom nastojanju da Gwenview, digiKam, showFoto i slične programe zamenim jednim, odlučio sam da probam program Google Picasa, još jedan proizvog američkog giganta koji nije pisan isključivo za Windows. Takođe, koristim priliku da, u duhu prethodnog članka, promovišem programe koje pišu velike softverske kompanije za korisnoke Linux sistema, jer je to dokaz poštovanja svih korisnika računara bez obzira na OS koji koriste...
Google Picasa 3.0 beta se može preuzeti u vidu .deb paketa koji se lako instalira sa dpkg -r ili uz pomoć KPackage programa.
Program se instalira bez problema, i pritom se, u sekciji Graphics K menija smeštaju simpatične ikonice ovog pregledača slika. Kao i u slučaju većine vlasničkih programa, pri prvom pokretanju potrebno je prihvatiti uslove pod kojima je legalno koristiti proizvod i program je spreman za upotrebu:



... ali ne pre nego što nas obavesti da je integrisan u podrazumevani web pretraživač (u mom slučaju Iceweasel).



Pošto sam se složio sa konstatacijom o integraciji pretraživača i Picasa programa, program se pokreće, i stiče se utisak da se može se koristiti. Ali ne pre nego što vam isčita i najmanju fotku sa SVIH MOGUĆIH lokacija na hard disku. I ne pre nego što se ne promeni Flat Folder Structure opcija ne promeni u Folder Tree View, a zati uradi sortiranje foldera po imenu a ne po datumu. Takođe, treba iključiti opcije skeniranja celog hard diska, jer nema nikakvog smisla skenirati sve moguće slike na hardu (ikonice, dugmiće i sl.).



Najviše mi se dopada organizacija glavnog prozora programa. Čini se da je sve što je neophodno za manipulaciju fotografijama na klik miša, bez smaranja sa padajućim menijima. Program sadrži i pretraživač slika sa mogućnošću pretraživanja po raznim kriterijumima U donjem delu ekrana su interesantne opcije slanja slike e-mail-om, upload-a na web album, slanja na blog, štampanja, eksportovanja foto albuma... Sve u svemu praktično, lako i vizuelno dopadljivo.
Bez obzira na sitne zamerke na podrazumevana podešavanja programa, čini se da je Google Picasa dobar program za osnovnu manipulaciju slikama, sa interesantnim opcijama slanja istih na internet, što je sve važniji parametar ocene kvaliteta nekog programa, bez obzira na njegovu namenu. A da li će zadovoljiti oštre kriterijume koje Fast Stone Image Viewer postavlja, ostaje da se vidi...

Tuesday, October 7, 2008

Jednostavne instalacije

Uvek je lepo kada softverski (a i hardverski) giganti misle i na svoje Linux korisnike i ponude im besplatan softver iz svoje bogate Enterprise ponude. Kompanije Adobe i Google su se potrudile ne samo da ispoštuju Linux korisnike kojih, ruku na srce, ima jako malo gledano iz ekonomskog ugla, već im nude korisnički doživljaj sličan onom kod Windows korisnika.
Dakle, korisnik preuzme proizvod sa interneta, otkuca jednostavnu komandu iz konzole (ili pokrene instalacionu skriptu) i u par jednostavih koraka (obično treba odabrati opciju "next" :-)) kompletira celu instalaciju programa.
Ova lepa činjenica je i povod za članak o programima Google Earth i Adobe Reader, koji predstavljaju primer ostalim velikim kompanijama kako se postupa sa korisnicima, bez obzira kom tržišnom segmentu pripadali. Kompanija Ahead nudi Nero Linux, ali svoje korisnike primorava da, prilikom preuzimanja probne (!?) verzije programa, daju svoju e-mail adresu, što u mom slučaju ne dolazi u obzir, tako da opis Nero Linux programa otpada...
Takođe, ostoje i programi koji su pisani za Linux od strane softverskih kompanija, ali su to uglavnom programi koji se koriste iz komandnog interpretera (poweriso napr.) ili su pisani samo za Enterprise Linux distribucije, tj. nema kompajliranih paketa za "ostale koji ne plaćaju"...


Google Earth

Da ne trošim više bitova na promo tekstove tamo nekih kompanija, reći ću da se Google Earth može preuzeti sa ove adrese i da se instalira sa:

$ sh
GoogleEarthLinux.bin

... što se vidi sa slike...




Skripta, zatim, pokreće lep i jednostavan vizuelno dopadljivi (ne volim da kažem "grafički") instaler, koji kulturno pita za lokaciju na koju progam treba da bude instaliran. Ja sam odabrao podrazumevanu lokaciju u svom /home direktorijumu i odabrao opciju Begin Install...




Posle par trenutaka...



... Google Earth je instaliran i spreman za upotrebu. Ne moram da napominjem da je instaler kreirao i Desktop ikonu, tako da ne moram da se mučim da tražim program po K meniju (mnogo me nervira!!) ili ne daj bože, da ga pokrećem iz Konsole :-)...




Google Earth se jednostavno uklanja pokretanjem (tj. prostim klikom miša) uninstall skripte koja se nalazi u direktorijumu u kojem je program instaliran (u mom slučaju /home/stesha/google-earth)...

Adobe Reader

Program za čitanje .pdf fajlova kompanije Adobe može se preuzeti sa matičnog sajta, tako što se sa ove stranice bira link Different language or operating system, koji vodi na stranicu na kojoj se bira .deb, .rpm, ili neki drugi paket (
trenutna verzija je 8.1.2). Zatim se, uz pomoć programa KPackage ili komande dpkg -i .deb paket i instalira. Po prvom pokretanju se prihvata licenca, nakon čega je program spreman za upotrebu...



Adobe Reader se uklanja sasvim jednostavno: komandom dkpg -r ili programom KPackage...

Iako pojedinačni slučajevi, Adobe Reader i Google Earth pokazuju da, ako se programeri malo potrude, Linux i nije tako "težak" za korišćenje, pogotovo u poređenju sa Windos-om. Pre će biti da je neopravdano zapostavljen...

Sunday, September 14, 2008

Konzolne konverzije...


Ekspanzija širokopojasnog interneta nam je donela more softwera, filmova, muzike - jednom rečju, gomilu lake i jeftine zabave. Velika šarolikost podataka nam donosi i glavobolje, kada otkrijemo da se mukotrpno sakupljani podaci često ne nalaze u očekivanom "pakovanju".

Prosečan Linux korisnik (tj. moja malenkost :) ) se može zapitati: šta uraditi sa kojekakvim .nrg, .cue, .bin, .daa i sličnim fajlovima u nedostatku nekog GUI programa za konverziju istih u dobri stari .iso format?
Za korisnike novijih verzija Linux-a rešenje većine problema ove vrste je program AcetoneISO, koji nije moguće instalirati pod Debian Etch sistemom zbog nedostatka nekih zavisnosti (fuseiso modul, pre svega). Rešenje problema konverzije nekog fajl formata u .iso koji muči korisnike "starijih distroa", nazire se u vidu malih, zgodnih konzolnih programčića nrg2iso, poweriso i bchunk, koji rade konverzije raznih fajl formata u .iso arhivu...



nrg2iso

Ovaj programčić ("težak" simboličnih 28,7 KB), kako mu ime kaže, konvertuje .nrg fajl format
(format mog "omiljenog bloatware-a" Nero Burrning ROM-a) u .iso, veoma prostom sintaksom:

$ nrg2iso neki_fajl.nrg neki_fajl.iso

Sam program se nalazi na zvaničnim Debian riznicama, i može se instalirati iz konzole sa:

# apt-get install nrg2iso

Zatim se .iso fajl lako montira na bilo koju lokaciju aktivnog direktorijumskog stabla (obično /mnt, /media i sl.) komandom mount:

# mount /putanja/do/iso/fajla/fajl.iso /putanja/do/željenog/direktorijuma/

Recimo, da želim da neki_fajl.iso koji se nalazi u Desktop direktorijumu montiram u /media/ISOimage/ direktorijum. Prvo ću pod root nalogom da napravim ISOimage direktorijum u direktorijumu /media:

# mkdir /media/ISOimage

Zatim ću, "nalazeći" se u /home/korisnik direktorijumu, da montiram neki_fajl.iso u novonapravljeni direktorijum ISOimage:

# mount Desktop/neki_fajl.iso /media/ISOimage -o loop

Pod uslovom da se "nalazim" u Desktop direktorijumu
(kao i sam .iso fajl) montiranje bi izgledalo malo drugačije:

# mount neki_fajl.iso /media/ISOimage -o loop

Ukoliko ima nekih problema, nije loše proveriti da li je učitan loop modul kernela:

# lsmod | grep loop

Ukoliko nije (što je malo verovatno), treba ga učitati sa:

# modprobe loop


PowerIso

PowerISO, poznat Windows korisncima po svom GUI rešenju za montiranje fajl sistema (jako mračna tema za Win korisnike), za Linux dolazi kao konzolni program, što je za lenčugu poput mene veliki minus. Bez obzira na ovu činjenicu, program se lako koristi i, što je najvažnije, "radi posao". Kad se preuzme sa ove internet lokacije, program se ne instalira, već se, posle raspakivanja, pokreće komandom:

$ tar -zxvf poweriso-1.2.tar.gz

Po raspakivanju arhive, treba preći u direktorijum s programom i pokrenuti program sa komandom:

$ ./poweriso

Za konverziju nekog od podržanih fajl formata (recimo, .daa) koristi se komanda:

$ ./poweriso convert neki_fajl.daa -o neki_fajl.iso -ot

Komanda convert, kako joj ime kaže nalaže programu poweriso da kovertuje neki fajl. Opcija -o služi za definisanje imena izlaznog (.iso) fajla, a opcija -ot za definisanje tipa arhive (.iso/.daa/.bin i sl.).

Spisak komandi se može dobiti za opcijom -?:

$ ./poweriso -?

bchunk

Program bchunk se koristi za konvertovanje .bin/.cue fajl formata u .iso/.cdr. Kao i nrg2iso, bchunk se nalazi u Debian riznicama (verzija 1.2.0-4), pa se može instalirati preko nekog paket menadžera (Synaptic, apt-get, aptitude). Sintaksa programa je jako jednostavna: za konvertovanje .bin/.cue formata u .iso u terminalu treba otkucati:

$ bchunk neki_fajl.bin neki_fajl.iso

I pored nedostatka nekog GUI rešenja, zahvaljujući malim ali korisnim programčićima, ljubitelji stable grane Debian sistema neće ostati uskraćeni za preko potrebne konverzije, što nas u vremenu iščekivanja "stabilnog" Lenny-ja čini manje nestrpljivim... :-)




Wednesday, July 16, 2008

rkunter&chkrootkit


Korisnici Debian-a (a i drugih Linux distro-a) koji su zainteresovani da sačuvaju svoje računare od rootkit programa će, u najvećem broju slučajeva, pretraživanjem interneta i konsultovanjem odgovarajućih foruma doći do zaključka da su rkhunter i chkrootkit programi koji će izaći u susret njihovim potrebama (govorim o "običnim" korisnicima).
Ovi programi se nalaze na zvaničnim Debian riznicama i mogu se lako preuzeti uz pomoć Synaptic-a/Adept-a, ne napuštajući sigurnost KDE okruženja. Kako se radi o programima koji služe zaštiti sistema od raznih malicioznih programa kreiranih da preuzmu kontrolu nad računarom bez dozvole korisnika istog, nije loše imati najnovije verzije ovakvih programa. Ne treba biti mnogo pametan i zaključiti da se u Debian stable riznicama ne nalaze najnovije verzije ovih programa.
Tada treba preuzeti najnovije .tar.gz pakete i instalirati ih iz terminala, što je nama početnicima neretko jako stresno iskustvo (bezuspešni pokušaji instalacije FF-a 3.0 na Etch me još peku :) ). Ipak, u slučaju ova dva programčića situacija i nije tako strašna...


RKHUNTER



Ovaj programčić za hvatanje "uljeza" u sistemima se može preuzeti sa download stranice Rootkit sajta. Po preuzimanju, arhiva se raspakuje uz pomoć programa Ark (ja više volim PeaZip) ili još lakše iz Konsole:

$ tar -xzvf
rkhunter-1.3.2.tar.gz

Treba preći u raspakovani direktorijum rkhunter-1.3.2 komandom cd:

$ cd rkhunter-1.3.2

... a zatim pokrenuti instalacioni script, kada nastaje problem ukoliko niste pročitali README fajl koji dolazi uz rkhunter. Naime, korisnici koji su čitali neko od online uputstava sa raznih blogova biće pomalo iznenađeni kad otkriju da ta uputstva nisu tačna kada je u pitanju 1.3.2 verzija rkhunter-a. Problem je u tome što su uputstva za starije verzije ovog programa, a način instalacije je u međuvremenu promenjen. Dakle, rkhunter se umesto komandom ./installer.sh instalira sa:


# ./installer.sh --layout default --install


Radi ilustracije svega što sam pomenuo daću izlaz komande ./installer.sh:


debian:/home/stesha/Desktop/rkhunter-1.3.2# ./installer.sh

Rootkit Hunter installer 1.2.7

Usage: ./installer.sh

Ordered valid parameters:

--help (-h) : Show this help.

--examples : Show layout examples.

--layout : Choose installation template (mandatory switch).

The templates are:

- default: (FHS compliant),

- /usr,

- /usr/local,

- oldschool: previous version file locations,

- custom: supply your own prefix,

- RPM: for building RPM's. Requires $RPM_BUILD_ROOT.

--striproot : Strip path from custom layout (for package maintainers).

--install : Install according to chosen layout.

--show : Show chosen layout.

--remove : Uninstall according to chosen layout.

--version : Show the installer version.


I izlaz komande kojom sam ja uspeo da instaliram rkhunter, a koja je pomenuta u README fajlu:


debian:/home/stesha/Desktop/rkhunter-1.3.2# ./installer.sh --layout default --install

Checking system for:

Rootkit Hunter installer files: found. OK

Available file retrieval tools:

wget: found. OK

Starting installation/update

Checking PREFIX /usr/local: exists, and is writable. OK

Checking installation directories:

Directory /usr/local/share/doc/rkhunter-1.3.2: creating: OK.

Directory /usr/local/share/man/man8: creating: OK.

Directory /etc: exists, and is writable. OK

Directory /usr/local/bin: exists, and is writable. OK

Directory /usr/local/lib: exists, and is writable. OK

Directory /var/lib: exists, and is writable. OK

Directory /usr/local/lib/rkhunter/scripts: creating: OK.

Directory /var/lib/rkhunter/db: creating: OK.

Directory /var/lib/rkhunter/tmp: exists, and is writable. OK

Directory /var/lib/rkhunter/db/i18n: creating: OK.

Installing check_modules.pl: OK.

Installing check_update.sh: OK.

Installing check_port.pl: OK.

Installing filehashmd5.pl: OK.

Installing filehashsha1.pl: OK.

Installing showfiles.pl: OK.

Installing stat.pl: OK.

Installing readlink.sh: OK.

Installing backdoorports.dat: OK.

Installing mirrors.dat: OK.

Installing os.dat: OK.

Installing programs_bad.dat: OK.

Installing programs_good.dat: OK.

Installing defaulthashes.dat: OK.

Installing md5blacklist.dat: OK.

Installing suspscan.dat: OK.

Installing rkhunter.8: OK.

Installing ACKNOWLEDGMENTS: OK.

Installing CHANGELOG: OK.

Installing FAQ: OK.

Installing LICENSE: OK.

Installing README: OK.

Installing WISHLIST: OK.

Installing language support files: OK.

Installing rkhunter: OK.

Installing rkhunter.conf: OK.

Installation finished.


Što se tiče opcije layout njoj se može dodeliti i neki drugi parametar umesto parametra default, tako da se ovaj program može instalirati i na neku drugu lokaciju u okviru aktivnog direktorijumskog stabla - na primer u /opt direktorijum:

# ./installer.sh --layout custom /opt --install

Ne moram da napominjem da je za instalaciju programa potrebno biti prijavljen na administratorski (root) nalog...

Po instalaciji nije loše obnoviti bazu rootkit programa komandom:

# rkhunter --update

... a zatim i skenirati sistem:

# rkhunter --check

Rkhunter se može i deinstalirati što je čak i dokumentovano u gore navedenom README fajlu. Kažem "čak" jer je nama početnicima čest problem nedostatak uputstva za deinstalaciju/reinstalaciju/upgrade programa u dokumentaciji za kompajliranje, što mi nikada neće biti jasno, ali ne vredi kukati za nečim čega nema. Elem, program se uklanja komandom:

# ./installer.sh --layout default --remove

I to je sve što se tiče rkhunter programčića...

CHKROOTKIT




Što se tiče programa chkrootkit, najnovija verzija je 0.48 i može se preuzeti odavde. Instalacija je jednostavna i svodi se na raspakivanje preuzete arhive, prelazak u direktorijum chkrootkit-0.48 i pokretanje installacione skripte:

# tar -xzfv chkrootkit.tar.gz
# cd
chkrootkit-0.48
# make sense

Sistem se, iz direktorijuma koji je formiran nakon raspakivanja (chkrootkit-0.48), skenira komandom:

# ./chkrootkit

U koliko se ne nalazite u dotičnom direktorijumu, potrebno je naznačiti putanju do ovog programa, inače se neće izvršavati. Ukoliko je chkrootkit instaliran sa riznica (verzija 0.47), pokretaće se sa bilo koje lokacije u aktivnom stablu istoimenom komandim:

# chkrootkit

Postoje i načini da se pokretanje ovih programa i njihov update automatizuje, ali o tome drugom prilikom, kada (i ako) budem tako nešto radio, jer ne pišem o onim stvarima koje nisam probao...

Wednesday, June 25, 2008

Vicious Sid!

.....


Skoro mi je jedan drugar preko chat-a rekao da koristim praistorijski Linux (misleći na Etch) i da on na svojoj mašini "vozi" tamo neki Sidux, Linux baziran na Debian unstable grani, kodnog imena Sid. Naravno, ja nisam mogao da propustim priliku da vidim "budućnost Debian-a" na delu, pa sam skoknuo do download stranice gore pomenutog distroa.
Prvo što me je obradovalo je podrazumevani kompozitni menadžer prozora koji, gle čuda, nije GNOME, već moj omiljeni - KDE (verzija 3.5.9). Možda moje famozni KDE 4.X, ali radi provereno dobro, što je u krajnjem slučaju najvažnije (bar meni :-)).
Da korišćenje Sidux-a bude jednostavnije i bez mnogo lutanja, razvojni tim se potrudio da na jednoj
internet stranici, korisnicima koji znaju šta traže, pruži informacije o tome kako se instaliraju, i gde je moguće naći drajvere za pojedine uredjaje koji poslovično ne rade pod Linux-om. Na ovoj stranici je moguće naći uputstvo za instalaciju eagle usb adsl modema (neki naši internet provajderi ih poklanjaju/daju na koišćenje), ati/nvidia grafičkih karata, wireless karata i sl., kao i spisak riznica za non-free drajvere i softver. Koncizno, nema šta. Ne treba da napominjem da uz sve ovo postoji i sasvim pristojan Wiki i poseban Sidux Manual sajt koji daju detaljne informacije o instalaciji i održavanju Sidux-a...

Posle svega što sam saznao o Sidux-u, nisam mogao da odolim a da ga ne probam. Posle malo čekanja iso fajl veličine 1.4 GB je bio spreman za korišćenje. Pokretanje Live CD-a na Virtual Box-u je prošlo bez problema, a programi sa CD-a su se jako brzo izvršavali, što me je jako obradovalo, jer je korišćenje nekih Live CD-a često mučan posao.

Jedino razočaranje (istina malo, malecno :-)) je Sidux installer koji je, po mom skromnom mišljenju, jako konfuzan, bez obzira što na prvi pogled, sa lepo organizovanim tabovima uliva poverenje. Čak daje i mogućnost instalacije Sidux-a na USB fleš:




Najslabije je uradjen deo koji se tiče particionisanja hard diska jer podrazumeva da korisnici unapred poznaju programe za particionisanje. Korisniku se nudi jedan od programa (gparted, cfdisk i fdisk), koji se pokreću nezavisno od instalera i vrše particionisanje po želji, ali ne vrše odabir mount point-a, već se to radi povratkom u instaler, posle kraće pauze (da bi se isti ponovo pokrenuo). Ne vidim svrhu ovakvih programa za instalaciju sistema, pogotovo na distroima koji ciljaju Linux početnike:



Ni ostale etape instalacije nisu najslavnije rešene. Posebno je komičan sam kraj instalacije koji se potvrđuje sa dugmetom Save config & Next:



Ali, gle čuda, instalacija još ne počinje! Sada će se korisniku ukazati prozor sa neestetski razbacanim dugmićima od kojih na jednom piše Begin Installation:



Zatim sledi instalacija sistema na prethodno (nadamo se pravilno) pripremljen hard disk. Lepa stvar u vezi sa instalacijom je što su najvažnije informacije u vezi sa ovim sistemom date u delu prozora iznad progress bar-a:



Još jedna svetla tačka u vezi sa instalacijom je njena dužina, koja na mašinama sa 512 MB RAM-a ne bi trbalo da prelazi 15 min:



Po restartu računara i uklanjanju diska iz optičkog uređaja sistem je spreman za korišćenje. Prvo što pada u oči pri pokretanju K menija je lepa kolekcija preinstaliranog softvera, pogotovo za konfigurisanje sistema i za instalaciju hardvera. Od "korisničkih programa", već instalirani su Virtual Box, Open Office 2.4, Iceweasel, sve osnovne KDE aplikacije (KMail, Konversation, Kopete, Akgregator, K3B...), Amarok i još gomila drugih, tako da osim Synaptic-a, GIMP-a i još po kojeg programčića, prosečan korisnik nema mnogo šta da dodaje na sistem. Multimedijalne kodeke nije potrebno dodatno instalirati, što je jako lepo znati...
Sve pohvale za artwork, iako je siv (ne volim sivu boju), jako je lep. Takođe, ono malo programa što sam pokrenuo/koristio radi brzo i bez problema. Sve u svemu, Sidux radi mnogo bolje nego što sam očekivao. Brzo i bez "zakucavanja" programa, što je super s obzirom da sa radi o Debian unstable grani. Kako će se sistem dalje ponašati u eksploataciji, ostaje da se vidi. Lično, nisam skeptičan po pitanju kvaliteta ovog distroa i preporučujem ga svim korisnicima Debianoida koji žele novi softver i brzinu u jednom pakovanju... Za kraj teksta lepa fotka prozora za prijavljivanje na sistem:



Kao što rekoh, artwork je odličan...

Sunday, May 11, 2008

Moje viđenje KDE radne površine

Kao što sam više puta naglasio, K meni i Windows "prizvuk" KDE radne površine me je uvek živcirao, ali me je mogućnost prilagođavanja radne površine (i mnogih drugih stvari) i opredelila da koristim ovaj kompozitni menadžer prozora. Iznerviran Windows rasporedom elemenata na radnoj površini, dao sam se na posao i počeo preuređenje iste.
Prvi element koji mi je zafalio je neki deo desktopa koji će imati moje omiljene programe "na dohvat kursora", bez obzira da li imam otvoren neki prozor ili je desktop slobodan. Prvo što mi pada na pamet su desktop prečice ka programima, ali to ne rešava problem pokretanja programa kada je radna površina "pokrivena" aktivnim prozorom, a korišćenje K menija se ne računa, jer me isti nervira. Takođe, kxdocker, kooldock, kiba-docker, kičasti i skoro neupotrebljivi Mac OS "docker" klonovi ne dolaze u obzir, jer ne samo što nisu praktični (po mom mišljenju), već su i komplikovani za konfigurisanje (neke je nemoguće podesiti da lepo rade, bar ja nisam uspeo). Najveći minus im je što su bazirani na ideji koja je "pozajmljena" od Apple-a (koji je poznat po "stilu" u IT svetu).
Posle malo razmišljanja, došao sam do zaključka je je moje poimanje lepe/praktične&upotrebljive radne površine jeste radne površina sa dva panela koji su podeljeni po sekcijama :
  1. korisnički programi
  2. važni i sistemski programi
  3. apleti
  4. K meni (nužno zlo u KDE<4.x.x)
  5. sistemska paleta


U odeljku "korisnički programi" se nalaze programi koje korisnik sistema najčešće upotrebljava i njen sadržaj je proizvoljan, s obzirom na veliku varijabilnost korisnika računara.

Odeljak "
važni i sistemski programi" treba da sadrži programe koji se pokreću pod administratorskim nalogom ili su u tesnoj vezi sa sistemom (razni programi za očitavanje prostora na disku, temperature, i sl.), i njihov izbor i broj može biti proizvoljan. Ja sam se opredelio za Konsole, Synaptic, KShutdown, KDiskFree i Virtual Box.


"
Apleti" je jedan od najzanimljivijih odeljaka jer može, kako mu ime kaže, da sadrži razne desktop "zezalice", sat, vremensku prognozu i druge "sitnice koje desktop znače". Ovde je jedina granica u izboru apleta mašta korisnika...


"
K meni i važne lokacije na računaru i mreži" ne treba da objašnjavam. Mislim da je sasvim jasno da bi ovde trebalo da se nalaze prečice do omiljenih mesta na računaru i mreži (što kod mene nije slučaj :-)), kao i nesrećni K meni...


"
Sistemska paleta" se analogna systray-u na Windows-u, tj. "ono gde se smeštaju pokrenuti programi" i ima promenljiv sadržaj, zavisno od pokrenutih programa.

Sve ovo sam izveo uz pomoć KDE Panel modula koji se pokreće desnim klikom na kicker (pod uslovom da je "otključan"), i odabirom Add New Panel>Panel:



Po pokretanju KDE Panel modula sledi konfigurisanje novog panela po želji i smeštanje u gornji deo monitora. Sledi dodavanje željenih programa i apleta i nova, funkcionalnija KDE radna površina je tu...
Ne treba da napominjem da ovakav raspored elemenata isključuje potrebu za desktop prečicama tako da su fotografije sa svadbi, krštenja i ispraćaja u potpunosti vidljive, jer nema dosadnih ikonica, što je idealno za nas koji volimo "čistu radnu površinu"... :-)

Saturday, May 10, 2008

Put kojim se ređe ide...


Uvek sam davao prednost tastaturi u odnosu na miša, tako da su me uvek interesovale tastaturne prečice kojima bih mogao brže i lakše da pokrenem neki program ili komandu dotične aplikacije. KDE je i po tom pitanju izuzetno fleksibilan. Pored velikog broja predefinisanih tastaturnih prečica KDE ima "u rukavu" pregršt akcija koje je moguće pozvati nekom od tastaturnih prečica koje korisnik može da definiše po svom nahođenju. Lepa osobina KDE-a je da omogućava menjanje već predefinisanih prečica, što se radi vrlo jednostavno iz Control Center-a. Radi lakše preglednosti ja sam prečice podelio u dve grupe: globalne i programske. Globalne prečice se odnose na prečice kojima se pozivaju programi, kreće po virtuelnim radnim površinama, između prozora i sl., dok programske prečice pozivaju pojedine opcije samih programa, i isključuju sam program. Podrazumeva se da ću napomenuti koju sam (i da li sam) prečicu ja dodao ili izmenio... Globalne prečice:

  1. Ctrl+Alt+Delete - pokreće menadžera sesije, tj. dijalog prozor za prekid sesije, isključivanje računara ili restart istog. U okviru ovog prozora pojedine opcije se aktiviraju kombinacijama Windows tastera (Super button u KDE-u) i slova E, T i R čime se prekida sesija, isključuje ili restartuje računar, respektivno,
  2. Ctrl+Alt+Shift+Delete prekida sesiju bez upozorenja da će ista biti prekinuta,
  3. Ctrl+Alt+Shift+Page Down isključuje računar bez upozorenja,
  4. Ctrl+Alt+Shift+Page Up restartuje računar bez upozorenja,
  5. Ctrl+Alt+Esc pokreće program za zaustavljanje aktivnog procesa (Kill Window opcija). Vrlo korisno kad program "zakuca" (uvek bagoviti Open Office napr.),
  6. Ctrl+Alt+L zaključava sesiju,
  7. Ctrl+Alt+Insert pokreće dijalog prozor za promenu korisnika/sesije,
  8. Ctrl+Esc pokreće Task Manager kojim se mogu pratiti aktivni procesi,
  9. Alt+F1 pokreće K meni,
  10. Alt+F2 pokreće komande (Run Command prozor),
  11. Alt+F3 pokreće opcije aktivnog prozora,
  12. Alt+F4 zaustavlja tekući program/prozor,
  13. Ctrl+Alt+D prikazuje Desktop (Show Desktop opcija),
  14. Alt+Tab omogućava kretanje između prozora,
  15. Alt+Shift+Tab omogućava kretanje između prozora, ali unazad,
  16. Ctrl+F1-F12 omogućava kretanje između prvih 12 virtuelnih radnih površina, Ctrl+Alt+Shift+F1-F8 kretanje između preostalih 8 virtuelnih radnih površina, pod uslovom da je uključeno svih 20 radnih površina,
  17. Ctrl+Alt+strelica na gore (Up) menja tastaturni raspored i pismo (ćirilično, latinično, kinesko i sl.). Ovu prečicu sam ja dodao jer me nervira da pri prelasku sa "srpske" na "englesku" tastaturu klikćem na ikonice zastava u systray-u, i obrnuto,
  18. Shift+Delete potpuno briše (Shread) datoteke i direktorijume, tj. ne prebacuje ih u Trash (za razliku od tastera Delete), što je jako opasna prečica, i stoga, jedna od mojih omiljenih :-).
Programskih prečica ima mnogo i razlikuju se od programa do programa, tako da ih neću pominjati u ovom tekstu, već u okviru tekstova o pojedinim programima koje budem opisivao... Samo da napomenem da Ctrl+Q isključuje svaki KDE/Qt program...
Sve prečice se mogu menjati, dodavati i brisati iz Control Center-a, u okviru opcije Regional&Accessibility>Keyboard Shortcuts:




Keyboard Shortcuts u okviru taba Command Shortcuts omogućava dodeljivanje tastaturne prečice svakom programu ponaosob, što olakšava pokretanje omiljenih i najčešće korišćenih programa. Ne moram da napominjem da su mogućnosti samo opcije Regional&Accessibility KDE Control Center-a samo vrh veeeliikog ledenog brega...

Thursday, May 8, 2008

KDE i skrol miša


Ono što mi se najviše dopada kod KDE menadžera prozora jeste mogućnost prilagođavanja i menjanja istog do granica prepoznatljivosti. Koristeći Superkaramba desktop pomagala (window gadget = widget), i opcije koje nudi Control Centar, moguće je prilagoditi radnu površinu svojim potrebama bez korišćenja nekih programa pisanih za ovu svrhu ( kao Style XP za Windows).
Tako je meni palo na pamet da iskoristim točkić (i srednji prst :-)) svog optičkog miša za pokretanje nekih važnih programa koje ne moram da jurim po K meniju, koji me strašno nervira (svaka čast KDE razvojnom timu što se ratosiljao ovog dosadnog Win klona).
Dakle, treba skočiti do Control Center-a i pokrenuti opcije Desktop>Behavior>Mouse Button Actions. U okviru Mouse Button Actions odabrati Middle button>Custom Menu 1:





Treba obratiti pažnju da pored Custom Menu 1 postoji još nekoliko korisnih opcija (Window List Menu, Desktop Menu, Application Menu, Bookmarks Menu...), tako da točkić miša nije ograničen na samo jednu opciju, što je blago rečeno fenomenalno. No, vratimo se na Custom Menu 1 opciju...

Ovaj meni treba modifikovati po želji opcijom Edit, kojom se pokreće dijalog prozor (Menu Editor):





Opcija New otvara prozor sa spiskom programa. Odabrati programe po želji, sačuvati promene i to je kraj posla. Radi ilustracije, ja sam odabrao: Konsole, Kate, KSnapshot, Control Center i Synaptic, mada spisak programa može biti proizvoljan (nisam proveravao maksimalan mogući broj programa). Sada "srednji klik" miša izgleda ovako:





Na kraju ovog članka bih voleo da najavim manju seriju članaka o "KDE sitnicama koje život znače", i na taj način "iskusnim" linuksašima ovaj blog učinim krajnje dosadnim i trivijalnim... :-)

Tuesday, April 15, 2008

DebMint

Pre nekoliko meseci, razvojni tim Linux Mint distribucije (bazirana na Ubuntu-u) odlučio je da pokrene projekat Linux Mint-a baziranog na Debian-u (u pitanju je Debian testing). Cilj projekta je da se vidi koliko je Mint baziran na testing verziji Debian-a stabilan, tako da bi u narednom periodu (ako se dobro pokaže ) mogao da zameni Ubuntu kao osnovu za ovaj distro.
Da li se razvojnom timu Ubuntu čini sporim i nestabilnim, ili im se sviđa brzina i stabilnost Debian-a, ostaje otvoreno pitanje. Bez obzira na motive programera Linux Mint-a, neoboriva činjenica je da je tim ponudio Linux entuzijastima alfa verziju (ALPHA 23) ovog distroa u vidu Live CD-a (695 MB), za potrebe testiranja u roku od 6 meseci do godinu dana. Ako sve prođe u najboljem redu, u narednom periodu možemo očekivati Mint baziran na Debian-u, što mene posebno raduje, ne zbog činjenice da ću da se prebacim na Mint (zar pored Lenny-ja koji će izaći u isto vreme :-)?), već zato što ću moći drugarima početnicima da preporučim jedan stabilan i, pre svega, brz distro sa preinstaliranim novim softverom. S obzirom da DebMint (tako ga ja zovem :-) nije ništa drugo do našminkani Debian, sva uputstva sa ovog bloga će moći da se primene na isti.
Naravno, ja nisam mogao a da ne preuzmem Live CD DebMint-a i da ga pokrenem na Virtual Box-u.
Prvi utisci su jako pozitivni. Za ono malo vremena što sam mu posvetio, DebMint se dobro pokazao; brz je na virtuelnoj mašini sa 512 MB, a pokreće se sa imidž fajla, dakle, ne sa optičkog diska. Sve u svemu, čini se da je Mint razvojni tim na dobrom putu da rastućem broju desktop Linux korisnika ponudi odličan distro.
Kao i uvek, slike su nezaoblazni elementi mojih članaka i osnovno obeležje mog bloga, tako da ni ovaj članak nije izuzetak :-) ...




DebMint dolazi sa GNOME grafičkim okruženjem i sa nešto malo programa - napr. od programa za rad sa grafikom samo GIMP, dok se od internet aplikacija izdvajaju Firefox, Thunderbird i Pidgin. U svakom slučaju, distro nije za "kućnu" upotrebu ako je internet veza loša (ili je nema), jer fali dosta programa. Doduše, ja sam uvek voleo distroe kojima "fale" programi, jer hoću sam da instaliram ono što mi treba (šta ću, nisam univerzalni korisnik), tako da je ovo plus od mene za Mint tim. Na slici se vide Tasty Menu (moj omiljeni) i odlični Control Centar.




Preporuka svima koji hoće da probaju ovaj distro je da naprave virtuelnu mašinu iz uputstva iz mog ranijeg članka, s tim da hard disku dodele malo prostora (1GB maksimum), jer im, u suštini, i ne treba, pošto se DebMint ne instalira. Takođe, nije loše dodati što više RAM memorije, jer se Live CD
u celini izvršava sa iste.
Na kraju članka, ostaje samo poželim dobrodošlicu "zelenom Debian-u"...

Wednesday, April 9, 2008

Lokalna riznica - ultimate!!

.

Ako nekoga interesuje kako da napravi riznicu paketa na svom računaru, a treba mu uputstvo na srpskom, postoji rešenje u vidu post-a sa Debian Srbija foruma. Šta da kažem osim da su momci sa foruma sjajni!! :-)

Tuesday, April 8, 2008

Serbia + Debian = Serbian

Ime iz naslova je svojevremeno bilo moj predlog za ime srpske Linux distribucije bazirane na Debian-u, ali sam ubrzo odustao od ideje da je planeti Zemlji potreban još jedan loše podržan distro (u Srbiji se sve lako napravi ali se NIKAKO ne održava) i sad zastupam stanovište da, ako čovek ima nešto pametno da kaže u svetu Linux-a to i uradi, ali u okviru neke veće, razvijene zajednice.
Kao što je i poznato, beskonačno polemisanje nikada nije bilo, niti će biti tema tema ovog bloga (kome to treba nek' gleda "Utisak nedelje" i slične smor emisije), tako da se naslov bloga odnosi na drugu stvar u vezi sa Srbijom i Linux-om, a to je: "kompjuterisanje" na maternjem jeziku. Ako je manjak ćirilice predstavljao problem korisnicima Windows-a, korisnicima Linux-a neće, jer su na srpski jezik lokalizovani FF i Thunderbird, kao i Fedora 8. Što se tiče Debian-a, on nije lokalizovan ali postoje jezički paketi za KDE koji se mogu preuzeti uz pomoć Synaptic-a ili iz Konsole, čime je problem lokalizacije delimično rešen:

# apt-get install kde-i18n-sr - za "ćirilični" KDE
# apt-get install kde-in18-srlatin - za "latinični" KDE

Zatim treba skoknuti do Control Center-a da se instalirani paket "stavi u pogon". Ja sam odabrao ćirilični:




Po restartu X servera skoro svi KDE programi postaju "naši", slično Konqueror-u sa slike:





... ili Amarok-u:





Uvek mi je bilo zabavno da instaliram ovakve pakete na sistem... :-)

Sunday, April 6, 2008

http://localhost/fun=Xampp

S obzirom da sam se svojevremeno rekreativno bavio pravljenjem (a ne pisanjem :-)) web stranica u programima tipa Quanta+ i Dreamweaver, uvek sam tražio najbezbolniji način da u lokalu svoj novi sajt stavim u pogon. S obzirom da nisam programer, nije me baš privlačilo da svoju stranicu administriram iz neke konzole, što mi danas, zahvaljujući Linux-u, najverovatnije ne bi predstavljalo problem (makar osnovno administriranje). Bez želje da "uzimam hleb iz usta" poštenih programera izučavajući profesionalnu administraciju web servera (oni su grejali stolice pišući stotine linija koda, a ne ja), opredelio sam se za "user-friendly" rešenje problema hostovanja nekog sajta u lokalu i skoknuo do Apache Friends web stranice po njihov proizvod baš za svrhu lakog hostovanja sajtova, sugestivnog naziva XAMPP (neodoljivo podseća na akronim LAMP - Linux Apache MySQL PHP). Posle preuzimanja arhive (verzija 1.6.6, 58 MB) sledi maksimalno pojednostavljena instalacija, koja se sastoji iz raspakivanja preuzete arhive na određenu lokaciju (direktorijum /opt), što se radi komandom tar uz argument C. Dakle, pokrenuti komandni interpreter (aka Konsole :-)), postati root i otkucati:

# tar xvfz xampp-linux-1.6.6.tar.gz -C /opt

Napomena: Pre instalacije ne treba raspakivati arhivu, već je instalirati na prethodno opisan način.
Napomena: Prilikom instalacije XAMPP-a biće izbrisana prethodna verzija ovog web paketa, ukoliko je instaliran na računar. Ali to ponosni vlasnici starijih verzija XAMPP-a najverovatnije već znaju...

XAMPP se pokreće jednostavno komandom /opt/lampp/lampp start:






Provera uspešne instalacije/pokretanja se vrši upisivanjem http://localhost u adresnu liniju internet pretraživača:










S obzirom da je namenjen radu "u lokalu", kao i za potrebe testiranja, XAMPP nije baš siguran i može mu se pristupati sa mreže bez administratorske šifre. To se vidi na stranici koja se aktivira linkom Security u levom frame-u naslovne stranice:










XAMPP se može osigurati jednostavnom komandom:

# /opt/lampp/lampp security

Po pokretanju komande security treba uneti administratorsku lozinku za svaki od servisa XAMPP paketa. Podrazumeva se da lozinka može biti ista za sve servise ili jedinstvena za svaki od njih...

XAMPP se zaustavlja odjavljivanjem sa sistema ili sa komandom:

# /opt/lampp/lampp stop

Na sličan način se pokreću/zaustavljaju i pojedini servisi ovog paketa. Na primer, ako hoću da zaustavim MySQL bazu treba da pokrenem komandu:

# /opt/lampp/lampp stopmysql

Pokretanje MySQL baze se vrši jednostavno:

# /opt/lampp/lampp startmysql

Sve što se instalira trebalo bi da može i da se deinstalira. U slučaju XAMPP-a ni to nije problem:

# rm -rf /opt/lampp


Ako izađe novija verzija XAMPP-a nije potrebno deinstalirati staru, već treba preuzeti sa interneta upgrade paket, raspakovati ga bilo gde na računaru i pokrenuti komandu:

# xampp-upgrade/start

Upgrade automatski zaustavlja XAMPP, vrši nadgradnju i ponovo pokreće server. Ako je nadgradnja rađena a da XAMPP nije aktivan, po završenoj nadgradnji biće pokrenut. To treba imati na umu pri nadgradnji...

Sve eventualne nedoumice u vezi sa ovim sjanim paketom programa rešiće (nadam se) par internet stranica:
  1. Apache Friends
  2. IBM