Skoro me je jedan učesnik foruma Sveta kompjutera pitao: "A gde se uhvati za Debian, pored toliko kvalitetnih distroa (ne kažem da je loš, već da je vrlo komplikovan)". Moj odgovor je bio, a i sada glasi: "Zato sto je, uz PCLOS i Fedoru, najstabilniji distro od svih koje sam probao, a probao sam SUSE (10.0-10.3), Ubuntu (od 6.06-7.10), Mint, Mepis, Freespire, Puppy, Knoppix... Poređen sa ne-Unix-olikim/Linux-olikim sistemima, komplikovaniji je tek malo više od Win XP-a, jer mu fale drajveri za grafičku, kodeci i open office. Ostalo sve radi na ultra novoj masini! Čak sam i drajvere za nvidia GeForce 8500GT instalirao bez problema, po uputstvima sa neta. Iste stvari fale i XP-u, a njima treba dodati i audio drajvere, drajvere za chipset i gomilu drugih stvari."
Za XP svi kažu da je lak. Za mene lično, ne postoje "teški" i "laki" operativni sistemi, već kvalitetni i oni koji to nisu. Prvi su stabilni i sigurni, često sa ne toliko novim ali pouzdanim softverom, a ostali kitnjasti, puni sigurnosnih rupa i netestiranog cutting-edge softvera, koji pre ili posle dovede do glavobolje... Ne kažem da je Debian jedini kvalifikovani igrač, već da bi izbor sistema trebalo da bude stvar ličnog opredeljenja a ne navike i lenjosti kao što je to najčešće slučaj. Izgovori o teškom navikavanju na novotarije, manjak entuzijazma i istraživačkog duha je i doveo do situacije da je tržište hardvera i softvera maksimalno podjarmljeno M$ standardima. Dok u prodavnici mobilnih telefona mogu da biram između sijaset modela nekoliko proizvođača, u prodavnicama hardvera i softvera je sve "M$ compatible", "Vista certified"...
Zar je moguće da je došlo do tolike zamene teza? Po M$ logici bi proizvođači automobila trebalo da proizvode svoje mašine na osnovu specifikacija proizvođača presvlaka za sedišta, a ne obrnuto. Van pameti je da iz IT radnje izađem sa računarom na kome piše da je dostojan operativnog sistema firme koja se i ne bavi proizvodnjom personalnih račumara (Xbox je ipak igračka konzola) već softwera, koji se, po zdravoj logici stvari portuje za određeni tip hardvera. Da piše "Apple compatible" nekako bih progutao; ova kompanija, između ostalog, sklapa i personalne računare...
O softveru ne vredi ni govoriti. Radnje pune igrica i Windows-a dok knjižare, tu i tamo, imaju da ponude i dobru "alternativnu" literaturu. I to je sve. Svaka sloboda izbora, pa čak i ona prividna, nestaje... Otuda su predmet mojih interesovanja, Debian, PCLinuxOS, Ubuntu, Fedora, openSUSE. Pa čak i Gentoo i Slackware, distroi za Linux sladokusce prefinjenog ukusa.
Da ne bude sve ružičasto po Linux, postoji jedan "problem", koji se često navodi kao mana Linux-a, mada nema veze sa njim. "Problem" je nedostatak igara za Linux i posledica je stava programera istih o neprofitabilnosti igara portovanih za Linux, sa čime se potpuno slažem. Uostalom, bolje je kupiti "običan" PC za 600 evra (i manje) a igračku konzolu za 400-500 evra, nego potrošiti sve pare na M$ certified gamer-sku zver koja stalno troši još para. Ipak, izgleda da je nemoguće ne kupiti, pored high-end mašine, najnoviju high-end grafičku i još koji GB memorije. Nove igrice i novi OS-ovi to jednostavno zaslužuju...
Po mom mišljenu, veći problem je skoro potpuno ignorisanje Linux-a od strane proizvođača hardvera na polju drajvera. Izuzetak od ovog pravila su nVidia, AMD i Intel, koji podržavaju Linux i pišu drajvere za isti. Svaka čast!
Problem Linux-a su i srpski internet provajderi, koji mnogo vole da uz ADSL paket napr. daju USB ADSL modem sa drajverima isključivo za Windows, koji se na volšeban način instaliraju a zatim često prave probleme u sistemu, slično USB bluetooth uređajima. Ne pomažu ni Win SP-ovi, ni Linux jer su ovi uredjaji vrhunac komplikovanja života, večita misterija praktičnih ljudi. Posle par reinstalacija USB drajvera, nezadovoljan vlasnik USB ADSL modema obično iskešira 30-50 evra za jednostavan višeportni ruter čime dobija priliku uživa u internetu do mile volje, ili da sa ukućanima i komšijama igra Starcraft u lokalnoj mreži. I da bez problema surfuje pod Linux-om. Najobičniji ruter nam daje mogućnost izbora i otvara nove vidike, nešto što nam uz M$ i firme koje primenjuju doktrine ove cenjene kompanije, nekako stalno izmiče...
Ipak, najgori uticaj na lošu zastupljenost Linux-a u Srbiji su firme koje prodaju računare sa piratskim Windows-om, kao i najrazličitije ustanove (i obrazovne) koje u najboljem slučaju imaju mašine pod poklonjenim XP-om, dok su antivirusi, office programi i sl. uglavnom nelegalni. Ljudi jednostavno koriste ono što dobiju ili što kupe kod "nezvaničnih distributera softvera" za male pare. Svejedno, isto im se servira...
Za XP svi kažu da je lak. Za mene lično, ne postoje "teški" i "laki" operativni sistemi, već kvalitetni i oni koji to nisu. Prvi su stabilni i sigurni, često sa ne toliko novim ali pouzdanim softverom, a ostali kitnjasti, puni sigurnosnih rupa i netestiranog cutting-edge softvera, koji pre ili posle dovede do glavobolje... Ne kažem da je Debian jedini kvalifikovani igrač, već da bi izbor sistema trebalo da bude stvar ličnog opredeljenja a ne navike i lenjosti kao što je to najčešće slučaj. Izgovori o teškom navikavanju na novotarije, manjak entuzijazma i istraživačkog duha je i doveo do situacije da je tržište hardvera i softvera maksimalno podjarmljeno M$ standardima. Dok u prodavnici mobilnih telefona mogu da biram između sijaset modela nekoliko proizvođača, u prodavnicama hardvera i softvera je sve "M$ compatible", "Vista certified"...
Zar je moguće da je došlo do tolike zamene teza? Po M$ logici bi proizvođači automobila trebalo da proizvode svoje mašine na osnovu specifikacija proizvođača presvlaka za sedišta, a ne obrnuto. Van pameti je da iz IT radnje izađem sa računarom na kome piše da je dostojan operativnog sistema firme koja se i ne bavi proizvodnjom personalnih račumara (Xbox je ipak igračka konzola) već softwera, koji se, po zdravoj logici stvari portuje za određeni tip hardvera. Da piše "Apple compatible" nekako bih progutao; ova kompanija, između ostalog, sklapa i personalne računare...
O softveru ne vredi ni govoriti. Radnje pune igrica i Windows-a dok knjižare, tu i tamo, imaju da ponude i dobru "alternativnu" literaturu. I to je sve. Svaka sloboda izbora, pa čak i ona prividna, nestaje... Otuda su predmet mojih interesovanja, Debian, PCLinuxOS, Ubuntu, Fedora, openSUSE. Pa čak i Gentoo i Slackware, distroi za Linux sladokusce prefinjenog ukusa.
Da ne bude sve ružičasto po Linux, postoji jedan "problem", koji se često navodi kao mana Linux-a, mada nema veze sa njim. "Problem" je nedostatak igara za Linux i posledica je stava programera istih o neprofitabilnosti igara portovanih za Linux, sa čime se potpuno slažem. Uostalom, bolje je kupiti "običan" PC za 600 evra (i manje) a igračku konzolu za 400-500 evra, nego potrošiti sve pare na M$ certified gamer-sku zver koja stalno troši još para. Ipak, izgleda da je nemoguće ne kupiti, pored high-end mašine, najnoviju high-end grafičku i još koji GB memorije. Nove igrice i novi OS-ovi to jednostavno zaslužuju...
Po mom mišljenu, veći problem je skoro potpuno ignorisanje Linux-a od strane proizvođača hardvera na polju drajvera. Izuzetak od ovog pravila su nVidia, AMD i Intel, koji podržavaju Linux i pišu drajvere za isti. Svaka čast!
Problem Linux-a su i srpski internet provajderi, koji mnogo vole da uz ADSL paket napr. daju USB ADSL modem sa drajverima isključivo za Windows, koji se na volšeban način instaliraju a zatim često prave probleme u sistemu, slično USB bluetooth uređajima. Ne pomažu ni Win SP-ovi, ni Linux jer su ovi uredjaji vrhunac komplikovanja života, večita misterija praktičnih ljudi. Posle par reinstalacija USB drajvera, nezadovoljan vlasnik USB ADSL modema obično iskešira 30-50 evra za jednostavan višeportni ruter čime dobija priliku uživa u internetu do mile volje, ili da sa ukućanima i komšijama igra Starcraft u lokalnoj mreži. I da bez problema surfuje pod Linux-om. Najobičniji ruter nam daje mogućnost izbora i otvara nove vidike, nešto što nam uz M$ i firme koje primenjuju doktrine ove cenjene kompanije, nekako stalno izmiče...
Ipak, najgori uticaj na lošu zastupljenost Linux-a u Srbiji su firme koje prodaju računare sa piratskim Windows-om, kao i najrazličitije ustanove (i obrazovne) koje u najboljem slučaju imaju mašine pod poklonjenim XP-om, dok su antivirusi, office programi i sl. uglavnom nelegalni. Ljudi jednostavno koriste ono što dobiju ili što kupe kod "nezvaničnih distributera softvera" za male pare. Svejedno, isto im se servira...
No comments:
Post a Comment